Search
  • Mirjana Maslovar

Debalkanizacija Balkana

Updated: Sep 17, 2020


Pitanje i problem Balkana otvarali su vjekovima vojni stratezi istoričari i političari, redje antropolozi, kulturolozi i ozbiljni teoretičari. Ko god da je bio u toj ulozi, problem Balkana je otvaran kao Pandorina kutija, s oprezom ili i s oružjem, s ograničenim interesovanjem i neograničenim pretenzijama.

Simptomatično je, da je ovu problematiku oduvijek pratio višak interesa a manjak interesovanja, češće drskost i beskompromisnost, redje istinska naučna motivacija i sveobuhvatan pristup. S druge strane, intelektualna praksa na samom Balkanu, vjekovima je demonstrirala umijeće u zataškavanju i prećitkivanju, sporost u reagovanju na istorijske nepravde i intelektualne zablude kao i zakašnjele reakcije, utoliko burnije i senzacionalnije. Nigdje kao na Balkanu mentalitet nije odigrao tako grotesknu ulogu u odredjivanju sudbine jednog prostora. Istorija se time samo poigrala.

Sa gubitkom kontinuiteta i sjećanja, u sudaru sa istorijskim diskontinuitetom i teorijskim vakumom, mentalitet ostaje samo zamućeno izvorište, i kao takav, zapreka u razvoju autentične kulture i održive civilizacije na Balkanu.U surovom obračunu sa vlastitim mentalitetom, prednjačili su ruski mislioci u čemu su ih podržavali, doduše malobrojni, i za sam Balkan još uvijek anonimni mislioci.

Etnocentrizam, anahronizam, mitomanstvo, maksimalizam, raspamećene strasti, groteskna bahatost i potuljena smjernost, narodnjaštvo, evropesjstvo, duhovno podaništvo, idolopoklonstvo, šovinistički kulturni ekskluzivizam, neprosvijećenost istočnjačke stihije koja ne poznaje viteštvo, kaljenje strasti i discipliniranje hrabrosti kao i paganski doživljaj same istorije, koja i na individualnom i na kolektivnom planu bjesomučno oscilira izmedju spasa i propasti, raja i apokalipse…. jesu dominantne osobine koje upravo pokazuju, odsustvo kulture i civilizacije, koja bi se, makar uslovno mogla nazvati balkanskom.

Manje je istorijske i teorijske evidencije o tome da ovaj prenapregnuti vitalitet homobalkanikusa i heterogenog društvenog okruženja, predstavljaju njegov dar, neiskorišćeni, neukrotivi i često suzbijani duhovni potencijal. Osim kod mislilaca mediteranskog kulturnog kruga i pretežno katoličke provinijencije, kod kojih preovladjuje povjerenje u vlastitu tradiciju i duhovni potencijal, i dijelom se odnosi na ‘’rubne balkance’’ - prosječni homobalkanikus nije stekao nepomućeno samopouzdanje i povjerenje u vlastito okruženje. Stoga je bio i ostao, vinovnik i žrtva svoje nedovršene i ‘’hronično akutne’’ geopolitičke pozicije.

Dakle, za nas, danas i ovdje, predistorija problema - isto što i njegova evidencija. Sam problem nije imao razvojnu liniju, on je samo narastao, pa samim tim i talog usputnih, proizvoljnih i pseudo-naučnih koncepcija, tudjih i vlastitih predrasuda, istorijskih zabluda, nametnutih političkih stereotipa.…..

Ono što posebno otežava ozbiljan i multidisciplinaran pristup problematici Balkana, ali utoliko više obavezuje, jeste činjenica da je sam Balkan najprije postao problem drugima pa tek onda sebi. Balkan kao hipertrofirana izraslina na tkivu Evrope, pokazuje znake nepodobnosti za naučno-istorijski instrumentarij XX vijeka pa i politički um prosječnog evropljanina.

Ne podcjenjujući dostignuća oficijelnih balkanoloških studija, preovladjuje utisak da izmedju naučno-teorijskih digresija, egzotičnog, parcijalnog, i neobaveznog tretmana, i naručenih geopolitičkih studija Balkana, ostaje zjapeći prostor koji neminovno moraju popuniti sami balkanci tj. balkanski narodi, radikalno izmijenjenom teorijom i praksom, koja već jednom mora postaviti sebi pitanje: zašto živjeti na Balkanu, znači biti zatočenik vlastitog otpora? Trijumfalizam kojim najčešće označavamo deklarativni otklon od porijekla, po pravilu je samo dobro prikriveni strah od arhetipskog, kultnog, zaumnog, naslijedjenog, strah od saznanja da smo, iako ugroženi, još uvijek živi na Balkanu, a ‘’nepovratno’’ izgubljeni za Evropu?

Po svemu sudeći, Balkan na izmaku XX-og vijeka, ukoliko težište i oslonac ne potraži u sebi, mogao bi biti prepušten vlastitoj agoniji i košmaru, u kome trijumfuju optužbe za ugrožavanje svjetskog mira i stabilnog poretka i kvalifikacije tipa: Pandorina kutija, Tamni vilajet, bure baruta, svjetska provincija, istočnjačka despotija….

Dakle, Balkan ma kako opterećujući bio, jeste, prije pitanje izbora, nego usuda. Ideja Debalkanizacije Balkana, nije ni ni put ni metod njegovog napuštanja već, prevazilaženje sindroma Balkanskog haosa, koji nas čini podložnim onim vrstama društvenih bolesti koje po definiciji haraju periferijom i poluperiferijom svjetskog sistema.

Balkan nije stvorio ništa što obavezuje druge ali ni drugi nijesu nametnuli njemu bilo šta obavezujuće. Drama identiteta brojnih naroda na ovom tlu, koja vjekovima traje nesmanjenom žestinom, učinila je sam prostor trajno kontaminiran uvezenim kulturnim i političkim obrascima. Pa ipak, Balkan nijesu pustošili imperijalni snovi Istoka i Zapada, koliko militantna nacionalna groznica koja je bogatstvo etničkih i religijskih razlika pretvarala u pakao mržnje i netolerancije.

Ni jedna imperija, ni jedan poredak, ni jedna ideologija ma koliko strasno podržavana ili osporavana na Balkanu, nije uspjela da nametne i trajno obilježi prostor svoje dominacije. Sa podjednakom žestinom s kojom su usvajane i praskticirane, ideje su i rušene i zatirane. Ta energija se snagom elementarne nepogode obrušavala na svaki pokušaj ukorenjivanja, definisanja, uobličavanja…. s tom razlikom što je utrošak energije u oba slučaja bio ravan količini energije s kojom su narodi s razvijenijim osjećanjem za evolutivnost i postupnost ostavljali široke i prepoznatljive tragove u istoriji civilizacije.

Krajnja rezultanta ovog vjekovnog procesa jeste nešto što bi se paradoksalno moglo nazvati - energija inhibicije - prije nego energija destrukcije ili energija stvaranja. Kao takva, ona je Terra incognita čak i onima koji na njoj i od nje žive. Upravo ovo saznanje, može poslužiti kao, ničim opterećen početak u novom pristupu i novom razumijevanju Balkana. S napomenom da se Balkan, kao svaka tajna, otvara samo pred onima koji u njoj žive. Dakle sa devizom - ja ne tražim nego nalazim ! - stićićemo najdalje, sa njom možemo krenuti u susret sebi i susret jedni drugima! Ukoliko bi bio dovoljno iskren, autentičan i samokritičan, ovaj novi početak u promišljanju Balkana, mogao bi bti i emancipatorski.

Balkan nije dovoljno poznavati. Njega treba razumjeti! Balkan se ne objašnjava, on nam se dogadja (nažalost češće kao politička neprilika nego kulturna provokacija).

Ono čime se Balkan opire istoriji i svakom pokušaju interpretacije jeste višak neutrošene ili pogrešno ispoljene energije za koju se sasvim opravdano može pretpostaviti da u mjeri u kojoj je bila /jeste remetilački faktor evropskom i svjetskom poretku, može biti i njegova obnoviteljska snaga. Naime, u suton XX vijeka svjedoci smo ozbiljnog pada energetskih potencijala, zamora civilizacije, entropije, suštinske nepokretnosti sistema u tački inercije. Kako i gdje pokrenuti točak istorije i izbjeći agoniju ‘’kraja’’ ako ne tamo gdje se ona nesmanjenim zamahom dogadja. Dakle, na Balkanu !

Zadrška, upitanost , rezerva kojom se Balkan opire globalizujućim procesima u nauci, tehnici, politici i kulturi, ne samo da odlaže kraj velikim civilizacijskim projektima, već ponovo uvodi dinamiku, promjenu , razliku … kao motivacijsku osnovu trajanja. Balkan, makar to bilo i u negativnom kontekstu, služi za podsjećanje da uredjenost, struktura, stil, obrazac, konvencija … jesu kategorije do kojih svaka ozbiljna kultura stiže, ali u njima i skončava..

Dakle, potreban je ne mali intelektualni napor da se napravi otklon od političkog konteksta i sticajem okolnosti nametnute prizme za posmatranje Balkana, kako bi upotrebivši ostala znanja i iskustva, uspjeli da se otrgnemo ustaljenim i potvrdjeno jalovim interpretacijama, koje su makar u ovom vijeku, više doprinijele ‘’uspostavljanju’’ i razbuktavanju balkanskog haosa nego njegovom sredjivanju. Nepotrebno je naglašavati, da je korist od te naglašene brige bila beznačajna u odnosu na činjenicu da su balkanski narodi još jednom u ovom vijeku, platili previsoku cijenu istorijskoj nezrelosti, a svojim pretenzijama, još jednom nepromišljeno, stavili na probu novi svjetski poredak i njegove branitelje.

Imajući u vidu da su sve do danas, poltika i istorija, privilegovani interpretativni modeli za Balkan, nameće se sam po sebi zaključak, da bi jedna produbljena, nekonvencionalna, personalna, stvaralačka, komparativna i interkulturalna dimenzija problema, bila sama po sebi otkriće, pa možda i primjerenija strategija za problem koji usled suviše restriktivnog tretmana permanentno i hronično izmiče političkim analitičarima, stratezima, pegovaračima, posrednicima …

Primijećeno je da se i u doba najvećeg mira, tišine ili stvaralačkog zanosa, Balkanom može čuti ‘’rika podzemnih vulkana’’i osjetiti miris tla koje govori jezikom kultova i rituala …. Stoga je kultura jedini rezonantan organ koji autentično i nepatvoreno obezbjedjuje dijalog tradicije i modernosti, istoka i zapada, individue i društva…. Buka i bijes s kojima je taj dijalog trajao vjekovima doveo je do pometnje i haosa u kojem se gube forme i obrisi, stapaju lica i naličja, zamagljuju iskustva i oglušuju riječi, a dijalog prerasta u zaglušujući sukob civilizacija i krvavi pir balkanskih etno-religijskih krugova.

U naporu da obezbijedimo uslove za kulturni dijalog može nam se ukazati novo lice Balkana, bilo ono divlje i prevratničko, ali ekspresivnije, izazovnije, slojevitije. Kako se kultura hrani razlikama i obnavlja iz onog neukrotivog i zaumnog, Balkan kao kolijevka razlika, mogao bi biti njeno privilegovano polje duhovnog bogaćenja i izvor obnoviteljske energije za 21. vijek. Za sam Balkan bi bilo spasonosno da svoje razlike kulturno prevrednuje kako bi se zaštitio od sebe sama. Jedina strategija primjerena za Balkan, jeste ona koju smo u stanju da razumijemo i s kojom smo u stanju da živimo, koja ogromnu količinu istorijski nepotrošene energije, usmjerava putevima kulture i stvaralaštva. Za sada, prohodnijih puteva na Balkanu nema.

Mirjana Maslovar

Objavljeno: ‘’FRAKCIJA’’ – Magazine for performing arts, no.14th ,July, 1999.

Editor: Academy of Drama Art, Zagreb



#balkan #covjekjekorjensvihvrijednosti

6 views0 comments
 

+382 63 236 237

  • Facebook
  • Twitter
  • LinkedIn

©2020 by Mandragora. Proudly created with Wix.com